U disertaciji doktorandica istražuje pjesništvo Marije Stepanove, jedne od najznačajnijih suvremenih ruskih pjesnikinja. Njezino stvaralaštvo obilježeno je transformacijama na svim razinama pjesničkog teksta: tematskoj, žanrovskoj, formalnoj i jezičnoj. Disertacija razmatra osobitosti svih navedenih razina teksta na primjerima lirskog i lirsko-epskog pjesništva Marije Stepanove, s posebnim naglaskom na istraživanje tekstualnog subjekta.

Budući da se poezija Marije Stepanove, kao i poezija drugih suvremenih ruskih pjesnika, odlikuje žanrovskom raznolikošću, ali i transformacijama samih granica i funkcija književnih žanrova i rodova, pri obrazlaganju metodologije istraživanja problematizira se upotreba uvriježenih pojmova uvjetovanih klasičnom rodovskom podjelom, kao što su lirika, lirski subjekt i lirsko ja, koji su se pokazali nedovoljno obuhvatnima za analizu odabranog korpusa. Umjesto navedenih generički obilježenih pojmova u istraživanju se za označavanje krovne kazivačke instancije koriste pojmovi tekstualni subjekt ili pjesnički subjekt. Metodološki alati razrađuju se s ciljem njihove primjene na analizu pjesničkih zbirki Marije Stepanove objavljenih od 2001. do 2017. godine. Zbirke se analiziraju prema kronološkom i žanrovskom kriteriju i ispituju se sljedeće hipoteze: prve tri objavljene zbirke lirskih pjesama (O blizancima, 2001.; Tu-svijet, 2001.; Sreća, 2003.) usmjerene su na istraživanje mogućnosti postkonceptualističkog eksperimentiranja s artikulacijom pjesničkog subjektiviteta; balade i poeme 2000-ih (Pjesme sjevernih južnjaka, 2001.; Drugi, 2003.; Proza Ivana Sidorova, 2008; Druga proza, 2010.) imaju jasnu podjelu na pripovjedača i likove, između kojih se povremeno brišu ili zamućuju granice; zbirke lirske poezije iz druge polovice 2000-ih (Fiziologija i mala povijest, 2005.; Lirika, glas, 2010.) odlikuju se izrazito autobiografski obilježenim pjesničkim subjektom; intergeneričke pjesničke zbirke iz 2010-ih (Kireevskij, 2012; Spolia, 2015.) mogu se čitati i kao pjesnički ciklusi, ali i kao labavo strukturirane poeme koje nemaju jedan središnji narativ niti jasnu raspodjelu likova i u potpunosti su izgrađene na principu kolažiranja citatnih fragmenata. Osim što nastoji apstrahirati različite strategije artikulacije pjesničkog subjektiviteta i njihovu evoluciju u opusu Marije Stepanove, istraživanje opisuje i njihove funkcije: problematiziranje singularnosti i stabilnosti identiteta pjesničkog subjekta, dočaravanje nestabilne, difuzne, rascijepljene svijesti suvremenog pojedinca, ostvarivanje pogranične i fantastične atmosfere svijeta pjesme.

U radu na disertaciji doktorandica je dosad istražila kritičku recepciju opusa Marije Stepanove, provela je njegovu književnopovijesnu kontekstualizaciju te veći dio teorijske razrade metodološkog aparata. Predstoji joj rad na preostalim fazama teorijskog dijela istraživanja, kao i podrobna analiza korpusa. Očekuje se da će disertacija ponuditi promišljen i razrađen uvid u opus Marije Stepanove, koji se zbog svoje svestranosti i inovativnosti smatra jednim od glavnih orijentira različitim strujanjima u suvremenoj ruskoj poeziji. Osim što će kontekstualizacija i analiza reprezentativnog korpusa dati uvid u prevladavajuće tendencije razvoja cjelokupne suvremene ruske poezije, očekuje se da će istraživanje ponuditi relevantan teorijski i metodološki okvir za istraživanje poezije Marije Stepanove, a možda i suvremene poezije općenito.