Vanja Štefanec zaposlen je na Zavodu za lingvistiku pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a upisan je na doktorski studij „Jezik i kognitivna neuroznanost”, koji se provodi pri Centru za poslijediplomske studije Sveučilišta u Zagrebu. Cilj njegova doktorskog istraživanja je istražiti kako govornici hrvatskog jezika na neuralnoj razini obrađuju jezik kao kontinuirani podražaj, odnosno prirodni govor. Kako bi ovladao relativno novom i inovativnom metodom obrade elektrofizioloških signala u području kognitivne neuroznanosti koja se do sad još nije primjenjivala u istraživanjima na hrvatskome jeziku, Vanja je proveo šest mjeseci na Max Planck Institute for Psycholinguistics, smještenom u nizozemskom Nijmegenu, gdje mu je mentor-domaćin bila Dr. Andrea Eyleen Martin.

Zašto ste odabrali Max Planck Institute for Psycholinguistics kao Organizaciju-domaćina?

Max Planck Institute for Psycholinguistics jedna je od najrespektabilnijih i najprepoznatljivijih institucija na svijetu koje se bave kognitivnom neuroznanošću jezika, što je područje mog istraživačkog interesa. Tako da, što se tiče izbora institucije, nisam imao nikakvih sumnji da se prijavljujem na pravo mjesto. Osim toga, unutar instituta djeluje istraživačka grupa Language and Computation in Neural Systems koja se bavi proučavanjem neurofiziologije jezika metodama koje se još nisu koristile u hrvatskoj neuroznanstvenoj zajednici, a koje su meni jako zanimljive.

Jeste li Vi ili netko iz Vaše istraživačke grupe prethodno surađivali s mentorom ili članovima istraživačke grupe?

Na mojem doktorskom studiju Jezik i kognitivna neuroznanost postojala je određena suradnja između studija i instituta na način da nam je, odnedavno umirovljeni, direktor Odsjeka za neurobiologiju jezika Peter Hagoort bio jedan od predavača, što je za tako mali studij bilo doista teško za povjerovati i čime smo svi studenti bili izuzetno počašćeni. Konkretne suradnje između istraživačke grupe koja me prihvatila kao gosta-istraživača do sada nije bilo, ali, zahvaljujući ovom programu mobilnosti, to će se u budućnosti svakako promijeniti.

Koje su glavne razlike između Vaše matične institucije i Organizacije-domaćina u pogledu infrastrukture, uvjeta za rad, međuljudskih odnosa i slično?

Doista je teško napraviti takvu usporedbu. Riječ je o istraživačkom institutu koji djeluje unutar Max Planck grupacije što znači da je financiranje i pristup infrastrukturi na razini koju je iz naše perspektive teško zamisliti. Također, osim vlastite infrastrukture, Max Planck Institute for Psycholinguistics tijesno surađuje i s Donders Institute for brain, cognition, and behavior koji djeluje unutar Sveučilišta Radboud, što omogućuje istraživačima da koriste infrastrukturu i tog instituta koja uključuje, između ostalog, računalni klaster visokih performansi, čak 3 uređaja za snimanje tehnikom magnetske rezonancije, magnetoencefalograf, itd.

Uvjeti su za rad također besprijekorni, sa svim administrativnim i tehničkim osobljem na raspolaganju. No, čimbenici koji doista čine razliku su, prvenstveno, kohezija i međuljudski odnosi, kako unutar grupe, tako i između različitih istraživačkih grupa, mogućnost sudjelovanja na brojnim predavanjima i prezentacijama projekata koji se održavaju na tjednoj bazi te, na kraju, sama činjenica da je to institucija koja na jednom mjestu okuplja znanstvenike vrlo različitih profila.

Jesu li Vaša očekivanja koja ste imali prilikom prijave ispunjena?

Moja iskustva tamo su svakako premašila moja očekivanja. Od prvog sam dana bio uključen u sve aktivnosti istraživačke grupe kao što su tjedni sastanci, rasprave o relevantnim člancima, kritičke rasprave o različitim istraživačkim pravcima, ali i u neformalne rasprave, druženja i slično.

Hoćete li nastaviti suradnju s Organizacijom-domaćin i/ili mentorom-domaćinom?

Svakako ću nastaviti suradnju. Voditeljica istraživačke grupe koja je mentorirala moj istraživački posjet pristala je biti mi komentorica na doktorskoj disertaciji, a planiramo, u skladu s time, i zajedničke publikacije. Naravno, u planu su i dodatni posjeti institutu kada se za to pruži prilika.

I za kraj, kakvi su Vaši dojmovi iz Nijmegena? Koliko je bilo lako/teško pronaći smještaj, je li Vam iznos dobivene stipendije bio dovoljan za pokrivanje troškova života?

Dojmovi su isključivo pozitivni. Nijmegen je vrlo ugodan mali grad u kojem se puno toga događa. S jednog je aspekta obogaćen raznim kulturama ljudi koji su tamo došli studirati i/ili živjeti, a s drugog, nudi lijep uvid u “tipično” nizozemski način života. Također, s obzirom na to da je Nizozemska izuzetno dobro povezana željeznicom, imao sam mnogo prilika posjetiti i gradove u kojima do tada još nisam bio, kao npr. Groningen, Deventer ili Bredu.

Imao sam sreću dobiti smještaj u apartmanu za gostujuće istraživače što mi je jako olakšalo proces preseljenja. Iako je Nizozemska zemlja relativno visokih troškova života, stipendija je bila dostatna za pokrivanje troškova cjelokupnog boravka.