Robert Kolman, mag. med. biochem., zaposlen je u Laboratoriju za hematopoezu na Fakultetu biotehnologije i razvoja lijekova Sveučilišta u Rijeci u okviru „Projekta razvoja karijera mladih istraživača” (DOK-2020-01) pod mentorstvom prof. dr. sc. Antonije Jurak Begonja. Istraživačka grupa se bavi biologijom najmanjih stanica krvi, trombocita (krvnih pločica) te izučava molekularne mehanizme njihove funkcije i njihovu biogenezu iz prekursorskih stanica, megakariocita. U okviru programa MOBDOK-2023 Robert je proveo tri mjeseca u Medicinskom istraživačkom centru u Essenu, gdje ga je ugostila dr. sc. Olga Shevchuk.

Zašto ste odabrali Medicinski istraživački centar u Essenu kao Organizaciju-domaćina odnosno dr. sc. Shevchuk kao Mentoricu-domaćina? Jeste li Vi ili netko iz Vaše istraživačke grupe prethodno surađivali s njom ili članovima istraživačke grupe?

Tema mog doktorskog istraživanja fokusirana je na jedne posebne stanice u koštanoj srži koje se zovu megakariociti te na njihov rast, razvoj i sazrijevanje; odnosno, megakariopoezu. I to ne bilo kakvu, već megakariopoezu u specifičnim stanjima staničnog stresa. Kako je moj doktorat napredovao, pojavili su se neki novi i zanimljivi rezultati na temelju kojih smo uspjeli nadograditi postojeći istraživački smjer, no isto se tako pojavila i potreba za sofisticiranijom metodologijom koja bi nam pomogla u rasvjetljavanju nekih otvorenih pitanja. Iznimno snažna “žarulja” kojom smo “osvijetlili” moje megakariocite jest upravo proteomika; proteomske analize moćan su alat u razumijevanju kako stanice na proteinskom nivou reagiraju u određenim uvjetima, primjerice stresa i upale. Moja mentorica, prof. dr. sc. Jurak Begonja, prethodno je surađivala sa dr. Shevchuk kroz neke druge projekte i prije početka mog doktorata, a budući da je dr. Shevchuk etablirana znanstvenica i vrhunska stručnjakinja u području masene spektrometrije i proteomike, nije bilo puno dvojbi prilikom odabira.

Koje su glavne razlike između Vaše matične institucije i Organizacije-domaćina u pogledu infrastrukture, uvjeta rada, atmosfere i slično? (ili možda

Medicinski istraživački centar (ili ako želite: Medizinisches Forschungszentrum) u sklopu Sveučilišne bolnice u Essenu zbilja je impresivan istraživački pogon kojeg čini nekoliko zavoda i instituta, laboratorija i istraživačkih grupa. Dr. Shevchuk je “group leader” u Zavodu za imunodinamiku na čelu sa prof. dr. Daniel R. Engelom, a zajedno sa doktorandima, poslijedoktorandima i tehničarima dio su većeg Instituta za eksperimentalnu imunologiju. Laboratoriji su opremljeni vrhunskom opremom, prostorni uvjeti i infrastruktura su definitivno na nivou, posebice jer centar provodi istraživanja i na životinjama, ali i na ljudskim uzorcima. Na nekoliko katova provode se praktički svi tipovi istraživanja; od bazičnih preko translacijskih do kliničkih istraživanja i suradnje sa ostalim klinikama i zavodima Sveučilišne bolnice. Kolegice i kolege iz laboratorija su me toplo dočekali i ta se toplina definitivno zadržala do samog kraja mog boravka. Radna atmosfera je motivirajuća i nagrađujuća, a i onda kada stvari nisu išle po planu utješno je bilo znati da uvijek postoji netko kome sam se mogao obratiti. Imao sam maksimalnu tehničku podršku i konstruktivne povratne informacije. Bez obzira što sam bio “samo” tri mjeseca, brzo sam stekao taj osjećaj pripadanja; bio sam uključen u tjedne i mjesečne sastanke, bilo je i prilike da prezentiram svoj rad i svoje rezultate, a naravno bilo je vremena i za malo manje formalna druženja uz kavu, pivu, pizzu, burger, ili pak neke druge veganske opcije. Svakom po želji!

Jesu li Vaša očekivanja koja ste imali prilikom prijave ispunjena? Na koji način će se ovaj studijski boravak odraziti na Vašu doktorsku disertaciju?

Moram priznati da je ovaj odlazak na mobilnost bio ogroman izlazak iz moje zone komfora. Izuzetno mi je drago i zapravo sam jako ponosan na sebe, ali i zahvalan na ovoj genijalnoj prilici da kroz suradnju sa drugim laboratorijem naučim nešto novo i zanimljivo te tako upotpunim svoju disertaciju rezultatima koje u suprotnom ne bi mogao do te mjere ostvariti u Rijeci. Bio sam svjestan da sam u radnom planu i prijavi bio možda i preoptimističan s obzirom na ograničeno vrijeme boravka, no drago mi je i sretan sam da smo uspjeli puno toga napraviti, pa čak i otvoriti mogućnost za dodatne i nove suradnje s drugim jedinicama instituta u skoroj budućnosti.

Hoćete li nastaviti suradnju s Organizacijom-domaćin i/ili mentoricom? Jesu li u planu zajedničke publikacije, projektne prijave, komercijalizacija istraživanja, dodatne posjete i sl.?

Kao što sam rekao, suradnja definitivno ide dalje, prvenstveno kroz analizu preostalih rezultata i bioinformatičku podršku te pisanje publikacije. Potencijalne prijave zajedničkih projekata prepustio bih ipak svojoj mentorici, no ono što me veseli jest da postoji obostrani interes i pozitivni “feedback” prema mojem doktorskom istraživanju i projektu na kojem radim što mi je kao mladom znanstveniku veliki poticaj i svojevrsna validacija mog dosadašnjeg rada!

I za kraj, kakvi su Vaši dojmovi iz Essena? Koliko je bilo lako/teško pronaći smještaj, je li Vam iznos dobivene stipendije bio dovoljan za pokrivanje troškova života u Essenu?

Essen je smješten na zapadu Njemačke, veličinom relativno sličan Zagrebu, i dio je Rajnsko-ruhrske regije, najveće metropolitanske regije u Njemačkoj. Definitivno manje poznat od obližnjih Dortmunda, Düsseldorfa ili Kölna, no grad koji bez obzira na to ima, kako bismo popularno rekli, “sve što ti treba”. Sadržaja definitivno ne fali s obzirom na velikodušnu ponudu raznovrsnih restorana, kafića i barova, a sve naravno unutar petnaestak minuta vožnje metroom (uz umjerene kritike prema kašnjenju vlakova u Njemačkoj općenito). Smještaj sam uspio naći možda i lakše nego što sam očekivao, no rezervirao sam ga nekoliko mjeseci unaprijed u nadi da, ukoliko ishod mobilnosti ne bude pozitivan, mogu ipak otkazati bez dodatnih troškova. Bio sam smješten svega par minuta pješice od glavnog kolodvora što je bila velika privilegija i olakšavalo mi je kretanje po gradu, a u naletu optimizma mogao sam otrčati par krugova u obližnjem parku s jezerom (ili samo ležati i odmarati kad sam bio manje optimističan). Iznos stipendije je bio sasvim dovoljan, na čemu sam beskrajno zahvalan. Sve u svemu stekao sam jedno neprocjenjivo životno iskustvo, usvojio i naučio puno toga u relativno kratko vrijeme, stvorio jako lijepe uspomene kojima se rado vraćam kad otvaram galeriju na mobitelu, ostvario nova poznanstva i prijateljstva, i naravno stigao malo i putovati! Veliko hvala HRZZ-u na ovoj prilici i najtoplije preporuke svim doktorandima! Svaki izlazak iz zone komfora predstavlja prostor za rast, a ova mobilnost, osim profesionalnog razvoja, i na osobnoj razini itekako oplemenjuje!